Suhozidna arhitektura, vrtujci i torete otoka Korčule

Heretov vrtujak u Strmeni                                             Vrtujak na Potoračju

Po čitavom otoku Korčuli rasute su stotine kamenih poljskih kućica od suhozida[1], četvrtastog tlocrtai pokrivenih dvoslivnim krovom od kamenih ploča, avećina ih je nastala u drugoj polovici XIX. i početkom XX. stoljeća u vrijeme intenzivnog krčenja zemlje za sadnju vinove loze.

Istovremeno nastaju kilometri i kilometri ogradnih zidova tzv. meja, jednostavnog suhozidnog ornamenta koji zajedno sa kamenim kućicama čini neraskidivu cjelinu, a krajolik jedinstvenim i prepoznatljivim. Svjedočanstvo su načina života i povijesti naših predaka, koji su bez formalnih graditeljskih znanja, bez posebnih alata, veziva ili dovezenog materijala stvorili elementarnu, hvale i divljenja vrijednu arhitekturu i bez narušavanja preoblikovali svoj krajolik.

Suhozidne kućice uglavnom se nalaze u poljima, uklopljene u ogradne zidove /meje/ ili se pak nalaze u samim naseljima pored kuća za stanovanje. Služile su kao zaklon od kiše, vjetra, hladnoće ili jakog sunca, kao zaklon za životinje, spremište za oruđe i poljoprivredne proizvode. Promjenom načina života otočkoga čovjeka, ove su građevine izgubile svoju namjenu i samo su pojedine ostale u svojoj prvotnoj funkciji. Dosta ih je sačuvano u cijelosti, ali se mnogima urušilo krovište i tek rijetke popravljaju nasljednici. Neke su dobile novi krov koji odudara od donjih struktura zdanja, a izvorne krovne ploče se često koriste u druge svrhe.

Na širem području Vele Luke nalazi se velik broj četvrtastih suhozidnih građevina, ali se javlja još jedan tip: suhozidne građevine kružnog tlocrta s kupolom nadsvođene stožastim krovištem.

Zajednički kolokvijalni naziv ovih građevina je “vrtujak” tj. “vrtujci” ili “kućice na vrtujak” i na području Vele Luke poznato ih je desetak. Sagrađeni su podalje  od naseljenog dijela Vele Luke i netipične su za otok Korčulu.

Slične građevine karakteristične su u Hrvatskoj za područje Istre gdje se nazivaju kažuni i za otok Brač gdje se nazivaju bunje ili kućice, a ima ih i na Hvaru (trimi)[2]. Sličnih građevina nalazimo od Sredozemlja do Skandinavije. Na Kreti se nazivaju tholosi, a na Sardiniji nuraghi. U južnoj Italiji nazivaju se trulli.

Na području Vele Luke, osim oktogonalne grobljanske crkve Sv. Roka iz 1939. godine, ne nalazimo ni jednu građevinu centralnog tlocrta, pa je pojava suhozidnih građevina kružne osnove s kupolom još zanimljivija, a porijeklo ili uzor za njihovu gradnju nepoznat. Vjerojatno ih je jedan od njihovih tvoraca negdje drugdje vidio i taj način gradnje prenio na otok Korčulu tj. u Velu Luku.

Međutim, prema kazivanju gospodina Jakova Rubeše Nazora, vlasnika vjerojatno najstarijeg vrtujka na ovom području (Spiliška), njegova obitelj je porijeklom iz Istre i njegovi su preci, kako gospodin Jakov navodi, prvi započeli s gradnjom kućica na vrtujak donijevši iz Istre takav način gradnje. Prema riječima istog izvora, iz Istre dolazi, osim vrtujaka, i sistem izgradnje klačina (vapnenice) i krovova na jednu vodu.[3]

Kao i za četvrtaste kamene kućice s dvoslivnim krovom, za konstrukciju ziđa vrtujaka koriste se neveliki komadi kamena nađenog in situ kojeg kao da je priroda već oblikovala za gradnju. Pločasti kamen koji se postavlja na krovište nađen je u prirodnim slojevima.

Kao nadvratnik koristi se duži kamen, nađen u prirodi i uglavnom neobrađen.

Osim što se četvrtaste kućice i kućice na vrtujak većinom razlikuju u tlocrtu, osnovna razlika im je u konstrukciji krova, a međusobno se još razlikuju što većina vrtujaka osim niskih vrata u pravilu nema drugih otvora, manjih su dimenzija, a osobe prosječne visine teško mogu u njima stajati uspravno /osim velikog  vrtujka u Češvinovi koji, osim vrata, ima još jedan mali otvor, a u njemu može stajati desetak osoba/. Na vrhovima krovova vrtujaka obično se nalazi jednostavni kameni završetak tzv. “picun” koji je u pravilu nepravilnog stožastog ili kružnog oblika, nađen u prirodi i neobrađen. Ovakvih kamenih dodataka na četvrtastim kamenim kućicama uglavnom ne nalazimo.

Na većini velolučkih vrtujaka kameni istaci na vrhu krova su sačuvani, osim na vrtujku u Strmeni (“Heretova rotunda”) obitelji Žuvela Here, koji je otpao.[4]

Zbog načina konstruiranja krova vrtujci su trajniji i očuvaniji, za razliku od četvrtastih kućica čija se krovna konstrukcija često urušava zbog dotrajalosti drvenih nosača /rožnjika/.

Kod vrtujaka najzanimljiviji je sustav izgradnje krova, tj. svoda. Građeni su bez nosača i bez ikakvog vezivnog materijala; kroz strukturu krova zrak stalno prolazi, ali u unutrašnjost ne prodire kiša.

Zanimljiv je podatak da su ove građevine koncentrirane sjeverno, sjeveroistočno i sjeverozapadno od naseljenog djela Vele Luke i da ih južno od mjesta gotovo nema. Većina ih je sagrađena na imanjima brojnih ogranaka obitelji Žuvela, a  prema prikupljenim  podacima i obilaskom terena kućice na vrtujak nalazimo na slijedećim lokacijama:

            -SPILIŠKA[5]

            -SPRTIŠKA

            -NJIVICA[6]

            -STRMENA            

            -VELI VRH

            -STINIVA            

            -LOZICA

            -POTORAČJE

            -BRADAT          

            -ČEŠVINOVA

            -PINSKI RAT

            -POPLAT /POLUGA/[7]

Prema riječima gospodina  Vjekoslava Žuvele, na području Smokvice postoji nekoliko sličnih građevina ali su poznate pod drugim nazivom /toreta/. [8]

Kućice na vrtujak na području Vele Luke iznenađuju svakoga ko na njih naiđe, a iako ih je malo, neraskidiv su dio velike i skladne cjeline. Iako mišljene i građene kao funkcionalne građevine /skrivanje od nevremena, odlaganje odjeće, oruđa, namirnica/, svojim oblikom i načinom gradnje krova govore o graditeljskoj inventivnosti, a sitne razlike među njima o izraženoj individualnosti i dovitljivosti njihovih graditelja /npr. na Heretov vrtujak tzv. Heretovu rotundu nadovezuje se nedovršeno ziđe s velikim otvorima kojemu je teško odgonetnuti namjenu/.

Usprkos činjenici da je njihov broj malen, prisutnost vrtujakau prostoru upotpunjava sliku krajolika i čini ga bogatijim, plemenitijim i humanijim.

Većina ovih građevina dobro je sačuvana i vjerno odražava svoje izvorno stanje. Pojedini se nalaze u, danas teško pristupačnim i zapuštenim posjedima, a oni oko kojih nasljednici uređuju okoliš, nenametljivo akcentuiraju prostor u kojem se nalaze. Vrtujci na zapadnom dijelu otoka Korčule neizostavan su dio velolučke, korčulanske i hrvatske kulturno-povijesne baštine i neraskidiv su dio mediteranske i europske kamene gradnje iz koje su izrasli kao brojem skromna, ali kompaktna i skladna zasebna cjelina.

Zajedno s brojnim crkvama i kapelama, mejama, brojnim četvrtastima kamenim kućicama (štalama), maslinicima i vinogradima, vrtujci tvore kulturni i duhovni krajolik zapadnoga dijela otoka Korčule, neraskidivu cjelinu koju treba zaštititi i prezentirati kako bi se baština zapadnoga dijela otoka pokazala u svojoj cjelovitosti i bogatstvu,  u cilju poboljšanja kvalitete života otočkoga stanovništva i kvalitete boravka onih koji nas posjećuju. Kada bi se svi zajedno bolje prezentirali uređenjem putova, signalizacijom i informativnim tablama, polako ali sigurno zaživio bi u Veloj Luci koncept eko-muzeja koji izlazi iz zadanih gabarita muzejske građevine i prezentira baštinu u njenom stvarnom okruženju. Projekt prezentacije važnog arheološkog lokaliteta Vela spila već je išao u tom smjeru i pokazao se vrlo uspješnim.

Promišljanje i bavljenje baštinom određenog područja nezamislivo je i besmisleno ako ne uključuje ljude koji tu žive, njihova iskustva, saznanja i uvjerenja. U ovom projektu, kao i u većini drugih pod vodstvom velolučkog Centra za kulturu, sudjelovali su stariji Velolučani bez čijeg znanja i sjećanja ne bi smo mogli doći do ovih građevina i niti ih upoznati.

U kolovozu 2006. godine u Muzeju grada Korčule prezentirana je izložba pod nazivom „Vrtujak i toreta“ autor koje je prof. dr. Borut Juvanec s Fakulteta za arhitekturu u Ljubljani i njegov stručni tim. Izložba je bila pod visokim pokroviteljstvom veleposlanika Republike Hrvatske u Sloveniji dr. sci. Marija Nobila i dio je projekta „Kamen Mediterana“. Profesor Juvanec je tada u gradu Korčuli i u Centru za kulturu u Veloj Luci održao iscrpno predavanje o suhozidnoj arhitekturi.

Ista izložba prezentirana je u svibnju 2007. godine u galeriji Centra za kulturu u Veloj Luci. Izložba je izazvala veliku pozornost mještana i domaćih i stranih posjetitelja, a nakon Vele Luke prezentirana je u veleposlanstvu Republike Hrvatske u Ljubljani i u galeriji „Modulor“ na zagrebačkoj Trešnjevci u prosincu 2007. godine.

Na izložbi su prezentirane drvene makete nekoliko suhozidnih objekata i panoi sa dvojezičnim tekstovima /hrvatski,engleski/, kolor fotografijama, tloctima, presjecima i mapama s točnim lokacijama svakog pojedinog vrtujka i torete na otoku Korčuli te komparativno, panoi s prikazima sličnih građevina na području Hrvatske i drugih europskih zemalja. Budući da je izložba izazvala veliki interes posjetitelja i da su zbog brojnih upita  organizirana vodstva do vrtujaka na području Vele Luke, Centar za kulturu zatražio je materijal izložbe za permanentno izlaganje.

Na inicijativu Centra za kulturu Vela Luka, a uz potporu općine Vela Luka, dekan Fakulteta za arhitekturu u Ljubljani prof. dr. Peter Gabrijelčič i dr. sci. Mario Nobilo odobrili su da se materijal izložbe i sva popratna dokumentacija donira Veloj Luci kako bi se izložba stalno prezentirala u prostorijama Centra za kulturu u cilju prezentacije i očuvanja suhozidne arhitekture otoka Korčule.



[1]
Kolokvijalni naziv ovih zdanja je štala.
 

[2] Marin Zaninović: Materijali, tehnike i strukture predantičkog i antičkog graditeljstva na istočnom jadranskom prostoru,  Zagreb, 1980., str. 23.

[3] Ovakvi podaci su dobrodošli, ali ih treba uzeti s rezervom.

[4] U kolovozu 2006. godine u Veloj Luci je boravio  prof. dr. Borut Juvanec s Fakulteta za arhitekturu u Ljubljani. Zajedno smo pronašli otpali kamen, a asistenti profesora Juvaneca su ga vratili na mjesto. Budući da su završni kameni (picuni) na vrtujcima bitni konstruktivni elementi građevine, ovim činom Heretovoj rotundi  je vijek produžen za najmanje pet godina.

[5] Na području Spiliške nalaze se dva vrtujka udaljeni jedan od drugog stotinjak metara. Jedan pripada veloluškoj obitelji Žuvela Košće Ićo, a drugi Jakovu Rubeši Nazoru iz Vele Luke i taj je vjerojatno najstariji te je napuknuo prilikom potresa sedamdesetih godina XX. stoljeća. Oba se nalaze u blatskome konfinu.

[6] Na području Njivice nalazi se neobična građevina koja se ne ubraja u vrtujke, ali je zbog specifičnosti ubrajamo u ovu skupinu.  Pojedinci je nazivaju “obelisk”.

[7] Ovo je jedini, autorici teksta,  poznati primjerak  vrtujk na ovome dijelu Vele Luke.

[8] Vidi  tekst u knjizi autorice Mare Margaritoni i suautora “Baština iz bašćine izresla” na str. 189.-191.


Izvor: Luško libro br. 16, 2008.

Autor teksta: Rada Dragojević Ćosović

Ispis   E-mail