Arheološka zbirka

O Veloj spili

Opći podaci

Ova špilja nalazi se na brežuljku Pinski rat 130 m iznad uvale Kale, najuvučenijeg dijela izuzetno razvedenog velalučkog zaljeva. U podnožju špilje u prošlosti se je nalazio izvor pitke vode. Prvo iskapanje obavio je 1951 g. Marinko Gjivoje, s ozbiljnijim radovima započeo je 1952. g. akademik Grga Novak, a od 1974. g. špilju sustavno istražuje grupa arheologa predvodena Božidarom Čečukom. Do danas je nepotpuno istraženo samo oko 200 m2, ali postignuti rezultati potvrđuju da se radi o jednom od najbogatijih i najznačajnijih sredozemnih špiljskih arheoloških lokaliteta, nastanjenom od kraja paleolitika do sredine brončanog doba. Ogromnom količinom pronađenih predmeta, njihovim značajem i raznolikošcu Vela spila daleko nadilazi slična nalazišta, a zbog 22.000 g. kontinuirane naseljenosti idealna je za proučavanje međukulturnih odnosa i povezanosti. Zaštita i istraživanja nastaviti će se i narednih godina.

Najstariji nalazi

Dosadašnjim istraživanjima došlo se je do dubine od 7,45 m, a da nigdje nije dosegnuto špiljsko dno pa će narednih godina biti zanimljivo vidjeti kada na ovom lokalitetu započinje život. Najstarije slojeve datiramo u kraj pleistocena, odnosno izmedu 20.000 i 10.000 g. pr. Kr. Ti slojevi pripadaju kraju starijeg kamenog doba, kulturi epigravettien. Osnovno svojstvo tadašnjeg reljefa je preko 100 m niža razina Jadrana pa je Korčula u to vrijeme gora pored koje teče Neretva, a zaljev Vele Luke je dolina čijom sredinom protječe potok s izvorištem na položaju današnje Vrulja. U široj okolini su velike travnate ravnice u kojima žive brojna životinjska stada. Najčešci lovni pljen stanovnika Vele spile bio je jelen, a uz njega su česti divlje govedo i divlji magarac, sporadično su se lovili divlje svinje, srne, zečevi, više ptica itd. Temeljno obilježje materijalnoj kulturi daju tisuće kremenih predmeta, uglavnom oruđa minijaturnih dimenzija. Koštane alatke su znatno rjeđe.

Određivanje starosti

Vjerojatno najčešce pitanje koje se postavlja arheolozima je: Kako znate koliko je nešto staro, odnosno kako se sigurno može odrediti starost nekog predmeta? Odgovor je vrlo jednostavan: Ono što se nalazi dublje to je starije, a ono što je pliće to je mlađe. Naravno, slojevi nipošto ne smiju biti poremećeni, a uvjet je da je taloženje pravilno. Vela spila je idalan poligon za provjeru te teorije, jer kao što sami vidite 7,5 m debeli slojevi vrlo su pravilni, bez poremećaja i s jasnom razlikom izmedu onog ''gornjeg'' i ''donjeg'' tj. mlađeg i starijeg. Stvarnu starost nekog predmeta određuje se na više načina, zasad je najsigurnija metoda analize radioaktivnog ugljika C 14, a tom metodom je odredena starost čitavom nizu pronađenih predmeta. Samo radi orjentacije možemo reći da se na dubini od oko 6 m nalaze predmeti stari desetak tisuća godina, na dubini od četiri metra starost je oko šest tisuća godina, na dva metra četiri tisuće godina, jasno sve prije Krista. Crna boja u profilu označava sloj u kojem se gorijela vatra, bijela je pepeo, smeđa upućuje na intenzivan život itd.

Ukapanje

Osim kao mjesto gdje se živjelo Vela spila je bila i mjesto gdje se ukapalo. Poznato je da prapovijesni stanovnici ponekad svoje pokojnike (ili njihove djelove) ukapaju u neposrednoj blizini, želeći osigurati povezanost s precima, njihovu pomoć, ali i zbog vjerovanja da je smrt samo privremeno stanje, nakon kojeg slijedi ponovno rođenje. To je i razlog zašto se u grobovima često nalaze brojni darovi, koje će pokojnicima koristiti u novom životu. Godine 1986. približno na ovom položaju u plitkom grobu su otkriveni nasuprotno postavljeni ostaci dvoje pokojnika (odrasle žene i mladića) iz vremena kraja neolitika. Taj je nalaz izazvao veliko zanimanje stanovnika Vele Luke, koji su od milja pokojnike nazvali ''baba i dida''. U najdubljem dijelu špilje izmedu 1996. i 1998. g otkopani su grobovi troje djece iz vremena oko 7000 g. pr. Kr. To su ujedno najstariji ljudski ukopi u Dalmaciji. Njihov položaj, koji oponaša fetus u majčinoj utrobi, ukazuje na vjeru u ponovno rođenje.

Veze sa susjednim krajevima

Potreba za saobraćanjem sa susjednim krajevima, potreba za razmjenom proizvoda, tehnologije i iskustva, stari su koliko i čovjek. Pradavna prometnica iz istočnog Sredozemlja, Sicilije i južnog dijela Apeninskog poluotoka, preko Gargana, Palagruže i Sušca dolazila je do Korčule (Vele spile) i dalje se nastavljala preko Pelješca, Stona, doline Neretve, srednje Bosne, do rijeke Save, odnodno panonske ravnice. Ova prometnica postojala je još dok Jadran nije imao današnji oblik, a rijeka Po se u more ulijevala zapadno od otočića Jabuke. Vela spila na ovoj pradavnoj ruti ima ključan položaj, ona je točka gdje se lako može proučavati razmjenu kremena na prostoru od Alpa do Grčke, put opsidijana sa Sicilije prema srednjoj Bosni, širenje raznih kultura prema Zapadu itd. Kamen vulkanskog porijekla iz dječjeg groba datiranog sredinom sedmog milenija najraniji je egzaktni dokaz da su stanovnici Vele spile poznavali pučinsku plovidbu.

Proces neolitizacije

Tijekom srednjeg kamenog doba stanovnici Vele spile se osim lovom manjih životinja (zec, srna, ptice, sitne zvijeri...) bave prvenstveno ribolovom te sakupljanjem školjaka i puževa. Krajem 7. milenija pr. Kr. s Istoka prodire nov način života i proizvodnje čiji su osnov poljodjelstvo i stočarstvo. Naslage koje neposredno preslojavaju srednje kameno doba datiramo u drugo stoljeće sedmog milenija i u njima od samog početka nalazimo keramiku, glačano oruđe i pripitomljene životinje. Ova promjena tzv. ''neolitička revolucija'' označava dolazak novog stanovništva, prelaz iz selilačkog u sjedilački život, kada umjesto lova osnov života postaje stočarstvo. U to doba počinju se proizvoditi posude od pečene gline (keramika), u njima se skladište žitarice. Na širem jadranskom i sredozemnom prostoru ti najstariji mlađekamenodobni predmeti pripadaju impresso kulturnoj skupini karakterističnoj po specifičnom načinu ukrašavanja keramičkih posuda tehnikom utiskivanja, štipanja, urezivanja, ubadanja i sl.

Velolučka kultura

Ono po čemu prepoznajemo srednji dio mlađeg kamenog doba je početak korištenja posuda ukrašenih postojanim slikanjem na svijetloj podlozi. Zbog odlične sačuvanosti, svježine boje i primjene mnogobrojnih vješto napravljenih dekorativnih spiralnih i linearnih motiva u to se doba izrađuju, možda najatraktivnije neolitičke posude uopće. Od samog početka srednjeg neolitika nalazimo i brojne predmete ukrašene uglavnom crnim, ali i crvenim ili smeđim kvalitetnim poliranjem, a česte su i posude grubo obrađene površine s urezanim mrežastim ili trokutastim motivima. Spomenuta svojstva su novina u našoj znanosti pa je ova kultura nazvana po Veloj Luci, gradiću neposredno ispod Vele spile. Kraj neolitika obilježila je ogromna količina crnoglačanih vaza ukrašenih crvenom nepostojanom bojom. Ova kultura prvi put je istražena na susjednom Hvaru pa je po njemu i nazvana. Ona je izuzetno dugotrajna i usprkos raznim utjecajima, posebno prilivu stanovništva s kopna, uspjeva se održati gotovo sve do počertka brončanog doba.


Ispis   E-mail