Velolučka Fabrika: ženska naracija i industrijska baština

siva) (zona - prostor suvremene i medijske umjetnosti iz Korčule pokrenuo je višegodišnji istraživački projekt Mapiranje industrijske baštine na otoku Korčuli, s praksama etnografskih, kulturno-antropoloških, umjetničkih i drugih bilježenja i istraživanja, arhiviranja i revaloriziranja lokalne memorije i industrijske baštine, koji će poslužiti za inciranje izložbe, znanstvenih i umjetničkih projekata.

 

Cilj je ponuditi do sada nekorišten istraživački model i formirati platformu temeljenu ne samo na kvantitativnim već i na kvalitativnim rezultatima; bilježenju utišanog "ženskog pisma" (koje podrazumijeva subjektivistički ženski diskurs i bilježenje pozadinske ženske svakodnevice koja je u dosadašnjim istraživanjima i pisanjima o Fabrici bila zanemarena) i nereprezentativne faktografije; razmatranju mogućnosti prenamjene i revalorizacije; bilježenju i promišljanju sačuvane industrijske arhitekture; poticanju izmaknutih i progresivnih umjetničkih djelovanja i očišta gledanja i sudjelovanja; mobilizaciji i senzibilizaciji mlađih generacija, te međugeneracijskom dijalogu, povezivanju i suradnji s lokalnom zajednicom čije je sjećanje na Fabriku ambivalentno − istovremeno marginalizirano i vrlo snažno.

Fabrika kroz 20. stoljeće

Velolučka tvornica za preradu i konzerviranje ribe, u javnosti poznata kao Jadranka, a među mještanima Vele Luke kao Fabrika, poglavito u periodu poslijeratne industrijalizacije i modernizacije ostavila je goleme tragove u gospodarsko-ekonomskim temeljima mjesta, kontekstu istaknutih jugoslavenskih tvornica, kolektivnoj memoriji mjesta, te brojnim i bogatim naracijama, prvenstveno žena.

Od prve investicije kapitala bečke tvrtke Warhanek 1889. godine, tvornica je prolazila različite faze; zatvaranja, obnove, nove izgradnje, dobre i loše proizvodne kapacitete. Ključno razdoblje odvija se nakon rata, kada se tvornica obnavlja i modernizira te zapošljava veliku količinu mlade i neobrazovane ženske radne snage. Nova zgrada gradi se 1954. godine, kada među tvornicama za preradu ribe po proizvodnom kapacitetu zauzima treće mjesto u Jugoslaviji.

Sedamdesetih godina 20. stoljeća kupuju se novi strojevi i uvodi suvremena tehnologija, čime se proizvodnja povećava a broj radnika sa 400 pada na 250. Katastrofalna privatizacija 90-tih godina, zajedno s krizom u ribarskoj industriji, dovodi do stečaja i na koncu, 2006. godine, do potpune obustave proizvodnje.

Fotografija: privatno vlasništvo M.B.

Ženska perspektiva

Kako je 1946. godina obilježila tvornicu potpunim obnavljanjem pogona, postavljajući težak zahtjev za novom radnom snagom kojemu mjesto kapacitetima nije udovoljavalo, tvornica je nakon obnove morala primiti nekoliko desetaka djevojčica i djevojaka iz Vele Luke i susjednog Blata da bi pokrenula i održala novi pogon.

Lokalne vlasti ovu vrstu regrutacije po potrebi su sprovodile ucjenjivačkim metodama pritiska nad njihovim roditeljima. Legalnost i transparentnost samog zapošljavanja bitno je narušena ne samo spomenutim pritiscima već i činjenicom da se prva, danas najstarija generacija radnica (npr. 1934. godište), zatekla u vrlo nepovoljnoj posljeratnoj zakonskoj "rupi" obrazovanja i radničkog prava. Naime, 1946. godine donešen je Zakon o sedmogodišnjem općem obrazovanju, po kojem su sva djeca bila obavezna polaziti školu u sedmogodišnjem trajanju (tzv. sedmoljetka). Kako se zakon odnosio samo na djecu koja su te godine upisala školu, omogućen je prostor eksploatacije u kojem su djevojčice iz, na primjer, drugih i trećih razreda Opće pučke učione Vela Luka prebačene na rad u tvornici. Iako su djevojčice formalno smjele biti ispisane iz škole, bilo je zabranjeno zapošljavati djecu mlađu od 15 godina, stoga su najmlađe od njih prvih godina ilegalno radile, ne ostvarivši pritom ni pravo na priznavanje radnog staža.

Ženski poslovi u tvornici bili su različitih profila, fizički teški, a nerijetko i opasni: čišćenje ribe, odsjecanje glava, friganje, soljenje, nošenje barila, mijenjanje salamure, reparavanje (popravljanje slane ribe uz podizanje teškog kamena), tiketavanje (stavljanje etiketa), škatulavanje (pakiranje), prešanje lima, u ledani...

Tvornički pogon većinom su "nosile" žene dok je muškaraca bilo znatno manje a radili su uglavnom kao stručna radna snaga (u radionicama, kao mehaničari…) ili kao direktori i upravitelji. Znatan dio radnica zbog prisilne regrutacije nije imao potpuno osnovnoškolsko obrazovanje, čime im je uskraćena mogućnost zapošljavanja na edukacijski zahtjevnijim radnim mjestima.

Fotografija: iz Državnog arhiva, 1950.

Socijalizam: motivacija i kvalifikacija radnika

Uspješnost industrijskih radnika zaslužnih za modernizaciju zemlje bila je u očitoj diskrepanciji u odnosu na njihove radne i životne uvjete, stoga je pitanje rada bilo temeljno političko pitanje, a modeli motivacije radnika postali su izuzetno važan i sveprisutan segment režimske ideologije. Radnici i radnice iz Fabrike sjećaju se jednog od najznačajnijih priznanja − titule udarnika kojom se protokolarno odlikovalo najbolje. Također, s obzirom da su u velikoj hali stare tvornice bili poredani dugački stolovi na kojima su grupe od po 12 žena čistile ribu, za posebnu produktivnost i trud neki stolovi su dobivali zastavice kojima su radnice i danas izuzetno ponosne. Natječući se koje će biti brže i bolje, žene su probijale normu i dobivale veću plaću, čime su nesvjesno poticale upravu na podizanje norme i same sebi otežavale posao.

Prema sjećanju nekadašnjih radnica, radnika, stanovnika Vele Luke, ali i službenim podacima o uspješnosti tvornica za preradu ribe u Jugoslaviji − produktivnost radnica bila je izuzetna. No, kako je znatan dio radnica i radnika bio bez završene stručne škole a ponekad i osnovne, trebalo je barem formalno podignuti bazični obrazovni nivo. Problem se "riješio" 50-tih godina organiziranjem predavanja za kvalifikaciju, odnosno široke kampanje opismenjivanja i "narodnog prosvjećivanja" na razini države. Formalni cilj navedenog projekta nije bio samo naučiti ljude osnovnoj pismenosti, već im omogućiti napredovanje i iskorištavanje znanja u svrhu mijenjanja, kako svojih života, tako i života cijele zajednice.

Međutim, praksa i rezultati projekta daleko su odstupali od navedene režimske vizije. Šestomjesečni tečaj kojega su radnice i radnici Fabrike polazili, redovito se opisuje kao apsurdno beskoristan i formalan. Razina njihovog znanja bila je toliko niska da su se i oni sami izrugivali očekivanjima, a nerijetko su odbijali dolaziti na predavanja zbog "primarnijih" obaveza.

Fabrika kao istraživačka platforma

Fabrika je do sada istraživana i zabilježena prvenstveno kao bitan povijesni, faktografski i statistički podatak lokalne zajednice, čime je zanemaren izuzetno bogat i značajan doprinos lokalnoj memoriji, tj. kontekst specifičnog vremena i prostora u kojem je diktirana i oblikovana kolektivna radnička svijest, te profilirana golema, redovito pozadinska, uloga žene kao ključnog tvorničkog proizvodnog kapaciteta. Nedovoljno istražena temeljna struktura ove tvornice, zasnovana na ženskom pogledu i prvom licu kazivanja, bitan je izvor za buduću revalorizaciju, kako lokalne memorije tako i industrijske baštine.

Fotografija: privatno vlasništvo M.B.

Tekst je izvorno objavljen u časopisu Zarez (#392).

piše:  Marija Borovičkić
Izvor: voxfeminae.net


Ispis   E-mail