Arheološki lokalitet Vela spila
Vela spila je arheološki lokalitet smješten iznad Vele Luke na otoku Korčuli. Riječ je o izuzetno arheološki bogatom lokalitetu na kojem su ljudi boravili kontinuirano od vremena posljednjeg glacijalnog maksimuma prije 20 000 godina do ranog brončanog doba. Povremeni tragovi ljudske aktivnosti zabilježeni su i sredinom 20. st.
Špilju karakterizira velika dvorana elipsastog oblika duga 50 m, široka 40 m te visoka do 20 m. Svod je sačinjen od dva otvora nastala urušavanjem, nazvana Velo i Malo Ždrilo, koji osiguravaju danju svjetlost u njezinoj unutrašnjosti.
Do sada je istraženo oko 200 m2 kulturnog sloja, a najveća dubina iskopa doseže 10,6 m i još uvijek nije dosegnuto špiljsko dno.
Važnost Vele Spile
Rezultati arheoloških istraživanja ukazuju kako Vela spila predstavlja jedan od najbogatijih i najznačajnijih lokaliteta špiljskog tipa na čitavom Sredozemlju. O tome svjedoče brojni nalazi ljudske aktivnosti, na tisuće različitih kamenih, koštanih, glinenih i drugih ukrašenih i neukrašenih artefakata pronađenih unutar neporemećenih kulturnih depozita koji omogućuju preciznu i minucioznu interpretaciju naseljenosti južnodalmatinskog prapovijesnog prostora kroz gotovo 22 000 godina.
U naslagama Vele spile lako je moguće pratiti praktički sve civilizacijske mijene, ali i promjene reljefa, nestajanje osebujnog pleistocenskog životinjskog svijeta, prilagodbu i promjenu biljnih vrsta i, što se smatra najvažnijim, razvitak ljudske tehnologije u vremenskom rasponu od pojave Homo sapiensa u ovim krajevima pa do dana današnjeg.
Arheološka istraživanja
Prvi koji u literaturi spominje Velu spilu jest Nikola Ostojić, u radu iz 1853. godine, „Bilješke o postanku predjela Vele Luke na otoku Korčuli“. On je prvi koji ukazuje na njezin značaj i potrebu za arheološkim istraživanjem.
Prva probna arheološka istraživanja u Veloj spili provođena su od strane Marinka Gjivoja (1950.) i Grge Novaka (1951.), nakon čega je prepoznat izniman potencijal ovoga nalazišta. Sustavnom istraživanju lokaliteta pristupilo se tek od 1974. godine kada špilju istražuje skupina arheologa predvođena Božidarom Čečukom. Poslije njegove smrti, 1978. godine, istraživanja vode Dinko Radić i Franko Oreb. Dugi niz godina Vela spila je predmet interesa brojnih hrvatskih i svjetskih arheologa.
Najraniji tragovi života
Prema dosad poznatim informacijama, Vela spila naseljena je od vremena epigravetijena, razdoblja kada je ovim prostorima vladala hladna i suha klima. Najstariji nalazi iz ovog razdoblja datiraju u vrijeme 18 000 – 16 700 g. pr. Kr. Okoliš koji danas poznajemo bio je posve drugačiji. Danas je Vela spila od mora udaljena svega oko 400 m zračne udaljenosti, dok je tada najbliža morska obala bila u blizini današnjeg otoka Sušca.
Posebno je zanimljivo što je nedaleko, negdje između današnjih otoka Visa i Korčule, tekla i rijeka paleo-Neretva koja je zasigurno bila ključna za razvoj života na širem prostoru njezinog toka. Tadašnje šume bile su stanište smreke, jele, hrasta, graba, lijeske, lipe, brijesta i jasena. Boravište je to bilo krda krupnih preživača i kopitara kao što su jelen, divlji konj, divlje govedo, divlja svinja, srna, zec, vuk, divlja mačka, crvena lisica, ptice i dr.
Vela spila spada u skupinu arheoloških lokaliteta kod kojih je najranije razvijena tehnologija proizvodnje keramike kao i epigravetijenske umjetnosti u Europi. Ukupno je pronađeno 36 ulomaka figura izrađenih od sirove gline i ispečene u vatri. Datiraju se od 15 500 do 13 000 g. pr. Kr. Posebno se izdvaja ulomak životinjske figure za koju se pretpostavlja da je riječ o nekoj lovnoj životinji kao što je jelen, govedo ili polumagarac.
Dokaz da je čovjek od uvijek težio za vlastitim ukrašavanjem dokazuju nam probušene morske školjke, puževi i jelenji očnjaci koji su se možda koristili i kao lovački trofeji.
Korčula postaje otok
Dolaskom toplijih vremena početkom holocena paleolitički se okoliš znatno mijenja. Mezolitik donosi veće količine oborina i više temperature, što je rezultiralo otapanjem leda. Izdizanje morske razine i poplavljivanje tadašnjih nizina primorali su životinjski svijet na promjenu staništa. Novonastali okoliš postao je dom manjim životinjama prilagođenima grmolikoj i drvenastoj vegetaciji, poput lisica, srna, ježeva, zečeva i novih vrsta ptica.
Novonastali uvjeti oblikovali su Korčulu u otok gotovo onakav kakav danas poznajemo. Ipak, obalna je crta tada bila oko 20 m niža od današnje. Takve su promjene primorale paleolitičke lovce na iskorištavanje novih resursa, što je vidljivo i u njihovoj prehrani i u materijalnoj kulturi. U drugoj polovici 10. tisućljeća prije sadašnjosti mezolitička zajednica Vele spile počinje intenzivnije iskorištavati more kao izvor hrane. Tome svjedoče brojni nalazi školjaka, puževa te ribljih kostiju skuše, murine, ugora, cipla i drugih vrsta pronađeni u kulturnim slojevima nalazišta.
O razini pomorskih sposobnosti mezolitičke zajednice svjedoče i nalazi riba koje obitavaju u dubljim dijelovima mora. Nalazi kostiju tunja i sabljarke upućuju na sposobnost plovidbe otvorenim morem. Izostanak kostiju glave kod skuša mogao bi upućivati na određeni način konzerviranja hrane, što također govori o prilagodbi zahtjevnim životnim uvjetima. Pučinsku plovidbu dodatno potvrđuje nalaz kamenog utega izrađenog od kamena vulkanskog podrijetla, čija se ležišta nalaze na udaljenim otocima poput Brusnika i Palagruže.
Koliko su novonastale životne prilike bile izazovne, osobito otkrivaju pronađeni ukopi datirani u oko 6150. g. pr. Kr. Riječ je o ukopu troje djece u dobi od dvije do tri godine. Analizom zuba i koštanih ostataka utvrđeno je da su pokojnici živjeli u teškim životnim uvjetima i patili od posljedica pothranjenosti, a zabilježene su i različite patološke promjene, uključujući kifozu, skoliozu, osteoartritis, anemiju i avitaminozu.
Datiranje uzoraka ugljena iz mezolitičkih slojeva pokazalo je da najstariji mezolitički slojevi Vele spile potječu iz razdoblja između 7380. i 7080. g. pr. Kr.
Od lovca i sakupljača do stočara i poljoprivrednika
Novi iskorak u čovjekovu razvoju obilježen je pojavom novih tekovina koje su rezultirale promjenom i napuštanjem dotadašnjeg transhumacijskog načina života. Stacioniranje na određenoj lokaciji značilo je potpuni preokret u životu i usvajanje novih znanja. Neolitik je razdoblje obilježeno uzgojem prvih biljnih kultura i progresivno poljoprivredno intenziviranje. Osim lova na divljač, koja u ovom razdoblju prelazi u drugi plan, nekadašnji lovci prelaze na uzgajanje vlastitih, domaćih životinja. Uzgoj vlastite stoke, osim primarnog iskorištavanja mesa za prehranu, osiguravao je i one sekundarne koristi kao što je proizvodnja mlijeka, iskorištavanje kože i dr. Potpuni novitet, koji od ranije nije bio poznat, je razvoj tehnologije izrade keramičkog posuđa kojeg je u neolitiku Vele spile bilo moguće popratiti kroz tri razvojne faze, u arheološkoj literaturi poznate kao faze impreso keramike, velolučkog te hvarskog ukrasnog stila.
Početak neolitika u Veloj spili datira oko 6230.-6000. (6150.) g. pr. Kr.
Neprekinuti odnos između mezolitičkih i neolitičkih kulturnih slojeva Vele spile pridonio je boljem poznavanju prijelaza života iz nomadskog na sjedilački način. To je još jedan dokaz značaja Vele spile na globalnoj razini.
Posebni lokalni interes Vela spila je doživjela 1985. godine kada je tijekom arheoloških istraživanja pronađen grob s ukopom dviju osoba. Lokalno pučanstvo je istog trena pokojnike iz milja prozvalo „baba i dida“, aludirajući tako na najstarije pretke Vele Luke. Kasnijim analizama koštanog materijala utvrđeno je kako je riječ o dvije ženske osobe u dobi od 15 do 18 i od 30 do 35 godina.
Život u Veloj spili u posljednjim razdobljima prapovijesti
Kasnu prapovijest obilježava razvoj nove tehnologije, obrade metala. Dijeli se na bakreno, brončano i željezno doba. U Veloj spili nakon neolitika život se i dalje kontinuirano nastavlja. Život ne posustaje, naprotiv, privreda naslijeđena iz ranijeg razdoblja doživljava sve veći intenzitet što se očituje kvalitativnom vrhuncu keramičke produkcije i proizvodnje hrane. Špilja kao mjesto boravka i dalje je aktualna do vremena brončanog doba kada se javlja novi primarni oblik naselja na vrhovima brda (gradina). Špilje tada postaju manje popularna mjesta boravka, već se koriste kao mjesta pastirskog i privremenog skloništa.
Ukop u velikoj amfori predstavlja novitet u pogrebnom obredu u Veloj spili. U njoj su ostale sačuvane kosti djeteta starog između 2,5 i 3 godine. Uza kremene noževe zanimljiv je nalaz sjekire proizvedene od čistog bakra. Ona svjedoči o kontaktima Vele spile s udaljenim naprednijim kulturama, možda onim s prostora istočne Europe.
OBAVIJEST
Obavještavamo posjetitelje da je izložbena djelatnost Centra za kulturu Vela Luka trenutačno zatvorena
zbog radova na uređenju prostora buduće Memorijalne zbirke „Oliver Dragojević“.Muzejska zbirka „Vela Spila“ ponovno će biti dostupna za posjet nakon završetka obnove i uređenja
novog prostora Centra za kulturu Vela Luka, koji će biti smješten na lokaciji nekadašnje zgrade Zadružnog doma.Do ponovnog otvaranja izložbenog prostora posjetitelji mogu posjetiti arheološki lokalitet Vela spila.
Zahvaljujemo na razumijevanju i veselimo se vašem ponovnom dolasku.
