Nakon gradnje prvog plastičnog broda 1961. i uspješno provedenog pokusa „paljenja“ vatrootpornog čamca za spašavanje u rujnu 1964., te početka proizvodnje, koja će Grebenu otvoriti vrata na domaće i svjetsko tržište, od polovice 1960-ih sve se više ističe potreba za građevinskim investicijama koje će omogućiti daljnji razvoj proizvodnje u stakloplastici.
Na slici je vizualizacija brodoplastičnog pogona (zgrade modelarnice i montaže) iz idejne studije T. Tabaina i I. Hotka, pripremljene 1970. godine za potrebe Grebenovog Investicijskog programa brodoplastike, koji je trebao omogućiti unapređenje programa brodoplastike i gradnju stakloplastičnih brodova 10 – 45 m s mogućnošću do 60 m. Autor crteža je potpisan kao PAMA u donjem desnom kutu. Vizualizacija je posebno usmjerena na halu montaže. Dominira ravni krov s nizom stakloplastičnih kupola Grebenove proizvodnje, koje su trebale osigurati dovoljne količine svjetlosti. Isto rješenje je primijenjeno na aneks, zamišljen nešto niži od same hale, kao i na zgradu modelarnice (laminarnice) prikazane istočnije, u nešto manjim tlocrtnim gabaritima, koji će se daljnjom razradom u glavnom projektu povećati, a u izvedbi dograditi na jugu. Idejni projekt je predviđao uklanjanje drvenih građevina u sjeveroistočnom dijelu brodogradilišta te privatnih kuća na obje strane uvale te gradnju modelarnice sa skladištem kalupa (laminarnica), brodoplastične radionice (montaža s navozom) i opremne obale, uz koju je bila planirana još jedna građevina s nizom radionica te plovni dok na sjeverozapadu.
Iako se već prije početka gradnje odustalo od gradnje brodova većih od 25 m, hale su uglavnom zadržane u okvirima planiranoga. Za potrebe brodogradilišta i nove ceste, uklonjene su kuće na sjeveroistočnom dijelu uvale, no plivajući dok ni radionice planirane na mjestu kuća na suprotnoj strani uvale nikada nisu realizirane.
Ovogodišnji Dan muzeja koristimo kao podsjetnik na industrijsku baštinu Vele Luke. Brodograđevna i riboprerađivačka industrija su amblemske za cijeli Mediteran. One su bile temelj gospodarskog razvitka Vele Luke u drugoj polovici 20. stoljeća, utjecale su na društveni identitet Vele Luke, a svojim su smještajem obilježile njezin prostor, stvorivši poseban industrijski krajolik u uvali Bobovišća.
Deindustrijalizacija 1990-ih i ranih 2000-ih nije ostavila samo ruinirane ljude i ekonomiju, nego i ruine proizvodnih pogona, zapetljane u pretvorbene i vlasničke gropove.
Jesu li napušteni pogoni Ambalaže, Jadranke i Grebena danas samo luški „pojas hrđe“ ili možda mjesta u kojima se materijalno spaja s onim što je nepovratno izgubljeno, osim u „lokalnoj memoriji“ – sjećanjima onih koji su svojim radom stvarali proizvode koji će postati prepoznatljiv znak Vele Luke? Mogu li i oni, neovisno o svojoj namjeni i vlasništvu, jasnijom prezentacijom uključiti u povijesnu priču o Veloj Luci druge polovice 20. stoljeća?
O ovim temama, s naglaskom na gradnju Grebenovog pogona brodoplastike kao pokretača transformacije prostora i ekonomskog (proizvodnog) uspona bit će riječi u predavanju koje će danas za učenike Srednje škole Vela Luka održati Maja Šunjić iz Centra za kulturu Vela Luka.
